Četri Elementa https://blog.dnevnik.hr/crystal82
petak, 05.09.2014.
Saga se primiče kraju!!!
Mislim da sam ovaj post a i onaj prethodni slobodno mogla staviti u kategoriju "paranormalnog"... 
Uz lagani uzdah olakšanja pokušavam napisati kraj ove naše sage... (Kažem lagani jer još uvijek bi moglo doći do nekih odgađanja i zastoja u procesu iako ovoga puta stvarno izgleda kao da je sve potrebno privedeno kraju za otvaranje tog famoznog j.d.o.o.-a). 
Znači tijekom proteklog mjeseca morali smo smisliti nešto da izbjegnemo neke dodatne troškove kao što je trošak zakupa tako da smo na mjesec dana uspjeli odgoditi obavezu najma jer takoreći, gospon iz ureda državne uprave je naravno još nekoliko dana više bio odsutan nakon onog njegovog famozog jednomjesečnog godišnjeg odmora... srećom ipak ima u ovoj držvai solidnih ljudi s kojima se da i razgovarati i dogovarati. Često znam reći, dajte mladima priliku. Snaše strane kada bude nama bolje biti će i Vama bolje! 
Iskoristili smo stoga priliku da obavimo neke druge stvari, kada već ne možemo još uvijek otvoriti trgovinu te spojili ugodno i korisno, posjetu rodbini i uvoz robe iz Srbije.
Ukratko taj dio priče inače izgleda kao da se bacate u rijeku i pokušavate preplivati na drugu stranu ali se niste raspitali niti koliko je voda brza, niti koliko je hladna niti koliko je udaljena druga obala...
Možda.. ma ne.. Vjerojatno smo jednostavno sve tempirali u krivo vrijeme ili je sve to jedan veliki test da onaj tamo gore vidi kako se nosimo s problemima, gledamo li ih kao izazove ili kao prepreke? Ali svatno, kada na svaka vrata na koja pokusaš, dobiješ odgovor "NA GODIŠNJEM ODMORU JE SLUŽBENIK".. počinješ se pitati: "pa dobro, jeli stvarno samo mi želimo raditi na ovom svijetu?" Valjda je to tako kad si privatnik... 
Doslovce, preko dva tjedna se čekalo na otvaranje žiro računa, radi godišnjeg odmora.
U Uredu Državne Uprave, službenik koji treba obaviti pregled za minimalne uvjete lokala, je mjesec dana na godišnjem.
Na dva mjesta na kojima se trebalo nabaviti robu, svi živi na godišnjem..
Srećom, nam se neko tamo gore smilovao i naišli smo na čovjeka koji se unatoč godišnjem odmoru, potrudio obaviti razgovor i prodati nam robu za uvoz! 
O uvozu bi se možda trebao napraviti poseban blog, jer je to jedan veliki "neverending story" (bar se tako tada činilo. Apsurd do apsurda. Kao što sam rekla, plivanje kroz oluju na drugu stranu kojoj ne vidiš kraja. Prvo.. dobiti informacije o uvozu, ukoliko nemaš neku internu vezu na carini, je pravi pothvat. A i ovako se ispostavilo da smo morali loviti informaciju po informaciju, malo na Hrvatskoj carini, malo na Srpskoj. Na kraju smo zaključili, da je ono za što su nas "savjetovali" da će nam biti dugotrajno i komplicirano, moglo ispasti čak i jednostavnije. Odlazak na granični prijelaz Bajakovo vjerojatno bi nam uštedio neke naknadne muke i troškove. No na žalost, to vjerujem nećemo saznati sve do sljedećeg uvoza.
Robu smo preveli preko Iločkog graničnog prijelaza i potrošili dva dana na lov za papirima. Osim silnih carinskih i špediterskih troškova, na sto strana i groznih ne-informacija o sanitarnoj analizi za koju je svaka osoba tvrdila neku drugačiju cijenu (10.000,00 kn po proizvodu, 2.000,00 kn po proizvodu.. ili 3.000,00 kn po proizvodu..) je ispalo da na tako malu količinu koju smo uvezli za početak neće niti trebati analiza, ali da je inače cijena sto € po proizvodu! (To smo saznali tek kada smo preplivali na drugu stranu, dok smo se znojili od muke pitajući se koliko će nam se ta analiza na kraju zaračunati...) 
Cijela ta saga oko uvoza je trajala gotovo dva tjedna, od traženja špeditera kojemu ćemo predati proizvod, do čekanja sanitarne inspekcije, pa do odlaska u Pulu gdje je proizvod morao "ležati" na carinskom skladištu dok se svi papiri nisu obavili i dok sanitarna inspekcija nije izašla na teren. (Ovo nije je doslovce nije.. jer nitko nije izišao pregledati proizvod! Eto ti sanitarne u hrvatskoj..)
(Srećom je ležarina za svih tih dva tjedan tek nešto sitno naplaćena pa hajde.. neka im bude..)
Saga oko otvaranja je pak i dalje trajala. Očevid za minimalne uvjete nije se mogao obaviti dok nam nisu napravili atest za elektroinstalacije (i to se platilo naravno..), pa vatrogasni aparat i kutija za prvu pomoć (još troškova), naravno tu su i državni biljezi, knjiga žalbe i još kojekave druge gluposti prema propisima. Nikakav problem, hej.. što se mora se mora! Ne?
Problem je u općoj nesusretljivosti i u tome da nitko ne želi raditi. Ova je "kriza" očito sve živo dotukla i svi bi naplaćivali nešto a ne bi radili ništa!!!! Od kutije za prvu pomoć, tj. ormarića koji nitko živ ne zna gdje nabaviti u ovom gradu, nitko se time ne bavi i ne zna pomoći, nego te šetaju probaj tu, ili probaj tamo.. (hvala bogu na internetu i googlu i osobnoj snalažljivosti!). Mislim ono, umjesto da me šetaš jednostavnije ti je reći uguglaj si i poštediš nas muke heh.. da, da.. i mi smo kao neka europska zemlja.. ah crni balkane.. gdje svi imaju mentalitet balkana a htjeli bi se ponašati europski..
Naravno i test elektro instalacija je bio katastrofalan, ali ovoga puta reći ćemo "srećom" se nekome nije dalo raditi svoj posao pa se ponovno ischekiralo malo i električar koji je došao zamjeniti fidovku je zaključio da zapravo sve radi i da ne treba mjenjati ništa kako je to nama bilo rečeno pri prvom pregledu. (Živio nerad! Hvala što ste nam pomogli izbjeći nepotreban trošak!). I naravno vatrogasni aparat.. kada ti pokušaju uvaliti onaj najskuplji i najteži aparat a za ispoštovati uvjete dovoljno je i neki manji imati.. pffff...
Ok.. sitne prepreke, ali kada se tu toga nakupi, nikada kraja! 
Znači još je mjesec dana trajalo dok ti minimalni uvjeti nisu bili ispunjeni, dok nije bio plaćen izlazak na teren i dok nije čovijek došao izvršiti uvid, a mi dobili pečat da nam se dozvoljava obavljati djelatnost trgovine (u prostorijama u kojima se zadnjih godina obavljala ta ista djelatnost).
I tako je došao i 01.09.!
To je tako, apsurd ove države. Sto puta raditi jedno te istu stvar, neka državne uprave žive i rade!
Stime naravno da nije bilo sve gotovo.
U međuvremenu... Vjeurjem da je ponedjeljak za sav radni narod najstresniji dan, tako da smo taj crni ponedjeljak 11.08. dobili još jednu apsurdnu informaciju, a to je da Hrvatski Zavod za Zapošljavanje, ne može isplatiti poticaje za samozapošljavanje mom zaručniku, jer smo firmu otvorili sa udjelom pola / pola.
Gospođa sa Zavoda je vrlo ljubazno objasnila (sada kada je sve bilo gotovo i kada je napokon pročitala cijelu dokumentaciju - a dobila ju je i prilikom zahtjeva za dodjelu poticaja, znači bilo je vremena da se ta greška ispravi i prije otvaranja firme), da je osoba koja traži zahtjev sama trebala otvarati poduzeće ili treba imati veći udio pri osnivanju. (Inače tu se i dalje radi o temeljnom kapitalu od fu*king 10,00 kuna! Ne 20.000,00 kn, nego 10!!!! Svako je od nas dao 5 kuna i tu je nastao problem!)
Ljudi božji, zakaj ste napravili mogućnost osnivanja jednostavnog poduzeća, kada nas se tretira kao i sva ostala? Otvaranje je najmanji trošak, a sve ostale troškove izmjene, porezi isl.. sve apsolutno isto kao i sva druga poduzeća?? Tko je tu lud?
Radi toga što neki službenik nije sposoban raditi svoj posao i informirati ljude o svim uvjetima koje je potrebno ispuniti da bi se dobio neki poticaj, završilo se sa troškom koji je bio 6 PUTA VEĆI negoli ukupni trošak osnivanja poduzeća, jer prepraviti dokumente o osnivanju se ne može korektorom. Da bi se poticaj odobrio bilo je moguće jedino odlaskom kod javnog bilježnika i izmjenom društvenog ugovora aktom kojim jedan svoj udio prepuštam svom zaručniku! Tako da on posjeduje sada 2 udjela jedan od 5 kn i jedan od 1kn.. a ja posjedujem jedan udio od 4 kn!!!! Jeeeeeee!!!! 
Kao većinski vlasnik poduzeća sada smije primiti poticaj od 25.000,00 kn, koji kako ja na to gledam, ne našom greškom, ovim se troškom smanjio na 20.000,00kn! Živjela nam Hrvatska vječno!
(Inače sam svjedok da je u razgovoru sa službenicom zavoda za zapošljavanje, telefonski i to više puta, bilo rečeno da ulazimo u posao zajedno. Moje je zaručnik napominjao da će poduzeće otvoriti u suradnji sa mnom. Samim time je bilo potrebno da službenik reagira i napomene da u tom slučaju postoje posebni uvjeti pod kojima će se moći dobiti poticaj. Uostalom, pitam se ja... ako se čovijek samozapošljava, ako je osnovao poduzeće pa i da nije jedini ili većinski vlasnik? Kakve to sada veze ima kada se na kraju zaposlio u tom poduzeću??? Poticaj se dobiva za zapošljavanje, a ne za osnivanje poduzeća? Ili se varam? 
Kroz cijelu tu priču nije moglo da mi ne padne na pamet da bi osobe koje sjede u tom saboru i pišu zakone, trebale koji puta izići na teren i napraviti to što su napisale, tek da se uvjere koje su gluposti pisali...
Država na stranu, i problemi na stranu... Uglavnom, kada sve rezimiram, moram reći da je na kraju zaključak, "ili si radnik, ili si poduzetnik". Tko nije spreman suočiti se s ovakvim i većim problemima, neka ide u Konzum raditi, jeli tako? Osobno mislim da ne moramo baš svi pomagati Todoriću da se i dalje bogati, ili raditi za druge i biti ne cjenjeni i podcjenjeni.. tako da ćemo od sada pa nadalje preuzeti sudbinu u svoje ruke i koliko ćemo raditi toliko ćemo imati jednoga dana! Otvaranje BioWave-a kreće sada!!!!
ponedjeljak, 07.07.2014.
Što je "Hrvatska"?
Prije otprilike tri mjeseca hajde neka to bude negdje oko 07.04.2014. krenuli smo moj zaručnik i ja u avanturu otvaranja jednostavnog d.o.o. poduzeća i danas se tri mjeseca poslije pitam, "što bi bilo tek da smo otvarali obični d.o.o.?"
Ovako otprilike izgleda taj put koji smo prešli do sada, otkada smo, misleći, pošto je sada omogućeno otvaranje jednostavnih trgovačkih društva tj. jednostavnih poduzeća za 10 kuna, A.K.A. j.d.o.o, da će nam dosta toga biti lakše kada krenemo u taj pothvat.
Tužna istina je da sve ovisi o osobama sa kojima se susrećeš pri otvaranju obrta, j.d.o.o.-a, običnog d.o.o., i svih ostalih sličnih poslovanja.. Apsolutno nitko ne stoji iza tebe, nitko ne daje savjete i upute onako kako treba kada se krene u osnivanje poduzeća. Plivaj u tome kako god znaš i umiješ!
Nakon temeljitog istraživanja raznih mogućih rješenja, jednostavnost i troškovi otvaranja jednostavnog d.o.o.-a privukli su naše zanimanje i tako je počelo sve onog dana kada smo napokon otišli u ured Hitro.hr u našem gradu, i tu smo dobili vjerujem dobre informacije ali sa nekoliko iznimki... tako sa smo se nekoliko dana trudili napraviti i izmisliti nama poželjno ime poduzeća i popis svih djelatnosti koje će poduzeće obavljati i to prema NKD broju djelatnosti. (važan detalj taj NKD, na koji ću se uskoro vratiti.)
U međuvremenu tražili smo adekvatan prostor za otvaranje trgovine, koja će biti primarna djelatnost našeg novog poduzeća. Tu smo već otprije bili gotovo dva mjeseca na jako velikim mukama, obzirom da nismo imali kapitala i nismo imali mogućnost dobivanja kredita za otvaranje poduzeća i sve početne troškove koje to povlači.
Gotovo svatko sa kime smo razgovarali o najmu, tražio je od 6 mjeseci do godinu dana unaprijed plaćanje za prostor a naišli smo na ponude od 500€ pa na gore i to za prostore od 20 do 50 metara kvadratnih, pa i 100 kvadrata za nevjerojatnih 1000€ mjesečno i to sve, dobar dan... godinu dana unaprijed najam, molim!
Vjerujte, sva mjesta na kojima smo tražili najam prostora stoje i dalje zatvorena sa istim natpisom na ulazu "Iznajmljuje se poslovni prostor", stoga smatram da nismo nerealni kada kažemo da se to danas više ne može na takav način.
Bilo je tu razmišljanja i o uzimanja u najam restorana, pa da se sezona progura i tu se nešto zaradi da bi se nakon toga otvorila trgovina.. no traženi najam nije baš dolazio u obzir jer se tu radilo o još većem novcu i to naravno za cijelu godinu unaprijed!
Mislim da nikome nije jasno da kada mladi ljudi traže poslovni prostor nemaju milijune u banci nego kreću u posao da bi zaradili za život a ne da sve što zarade daju u najam da bi mogli raditi.
U redu... tražili smo i dalje, osjetno razočarani što ne postoji razum u ljudima, kada u vrijeme dok i dalje navodno traje "kriza", daju takve uvjete. (Žalosno je da nam ta kriza traje, nemamo mi, a nemaju ni drugi, a svi bi preko tuđih leđa riješili svoje financijske probleme.)
Ta je potraga trajala od veljače te smo zapravo sretni što smo u svibnju naišli na lokal u vlasništvu osobe koja je pristala na razumne uvjete najma, tako smo se napokon sa svim potrebnim uputili kod javnog bilježnika u našem gradu na izradu akta o osnivanju i potpis.
Naglašavam ono "u našem gradu", zato što će ostatak priče ukazati radi čega to ističem.
Ehm.. znači, vraćamo se na NKD djelatnosti.. nakon tih nekoliko dana koliko nam je trebalo da sakupimo sve informacije koje će javnom bilježniku biti potrebne za osnivanje našeg poduzeća, došao je prvi šamar!
Prvo i najvažnije, bila je neljubaznost koju smo dobili po primitku u ured. Odrješitost i nesusretljivost je bila očita.
Sve je to nama jasno, da gospođe rade taj posao godinama i da ga imaju u malom prstu, i da mnogi od nas za njih su "neuki vrapčići", koji tamo dolaze svi pogubljeni i nemaju pojma što rade. Da! Istina, ne znamo što radimo, mladi smo, nemamo pojma, prvi puta se susrećemo sa takvim stvarima, i razumijem netrepeljivost kod ljudi koji svoj posao rade svakodnevno na isti način i dodijalo im je ponavljati iz dana u dan jedno te isto.. ali zaboga, to i ja radim na svom radnom mjestu i svi ostali, pekari, trgovci, doktori i svi ostali, to je posao, za to smo plaćeni da ga radimo! Važna je ljubaznost u svim slučajevima, pogotovo u pristupu strankama.
Osim te osornosti, došlo je do problema jer "javni bilježnik" ne sastavlja akt o osnivanju poduzeća po principu djelatnosti sa NKD brojevima. Njima "nacionalna klasifikacija djelatnosti" ništa ne znači.. znači, što god mi čuli, tko god vam rekao drugačije... LAŽE!
"Javni bilježnik ima svoju klasifikaciju djelatnosti", tako nam je veoma na lijepi način rečeno, da se osjećamo potpuno omalovaženi u tom trenutku. Nadalje, umjesto suradnje, kada smo već naveli "prema NKD-u" djelatnosti, pa da nas se savjetuje što treba pisati kada to što smo mi naveli več ne vrijedi ništa.. nailazimo i dalje na osornost.
Nadalje, ime poduzeća, apsolutno ne može! Nikako ono što smo odabrali je kategorički NE! Takvo što se u Hrvatskoj ne može i točka. A na našu primjedbu i objašnjenje što to ime znači (prema riječniku latinskog spoj dviju odabranih riječi tvori to ime), i da postoji poduzeće sa vrlo sličnim imenom (znamo jer smo provjerili u registru), i dalje osorno dobivamo odgovor NE, tako se možda moglo prije. Sada je NE, jer to !
Na mukama, jer moramo naći novo ime (iako smo srećom imali backup opciju) i nakon što smo se još dosta namučili u komunikaciji, i nekako uspjeli doći do toga što sve trebamo, stigao je još jedan šamar...
Srećom smo sjedili u trenutku kada smo dobili informaciju da će nas papirologija za osnivanje kod javnog bilježnika u našem gradu koštati oko.. otprilike 1800,00 kn.
Znači, "Dobar dan, za izradu dokumentacije za jednostavni d.o.o. uzet ćemo vam 1800,00 kn". Početni šok, shvatiti će oni koji znaju da po svim informacijama otvaranje j.d.o.o.-a ne bi trebalo doći više od 800,00 kn. Znači, u početku smo već skočili na više od dva puta toliko.
Znači, pošto smo stigli pred kraj radnog vremena, gospođa koja nam je dala tu informaciju nije odmah prionula na posao sa našim papirim jer je bila zatrpana drugim predmetima. Što nam je dalo vremena da početni šok progutamo i ostatak dana razmišljamo i zaključimo da nas se može veslati i da nas se može podcjenjivati, i da ćemo prijeći preko neljubaznosti.. ali ne moramo zato biti glupi.
Pošto smo u razgovoru sa pozaninkom slijedeći dan dobili informaciju da ćemo u javnobilježničkom uredu u Pazinu dobiti mnogo bolju uslugu za "normalnu" cijenu, upravo smo to i učinili. Otkazali javnog bilježnika u "našem gradu" i javili se javnom bilježniku u Pazin, i uz izuzetnu susretljivost preko telefona i faksom odradili sve što je bilo potrebno da nam se pripreme dokumenti, rezervira ime za poduzeće (što su cure u uredu vrlo ljubazno još jednom provjerile može li ime koje smo prvobitno odabrali proći na trgovačkom sudu), pa iako naš izbor nije prošao, barem smo osjetili suradnju i trud službenica, što nas je odmah oraspoložilo.
Tako smo ubrzo dogovorili termin i otišli potpisati dokumente u Pazin, istog dana riješili sve potrebno u uredu Hitro.hr u Pazinu, dobili sva uputstva, uplatnice koje smo na licu mjesta u poslovnici Fine u Pazinu, uplatili i predali sve potrebne dokumente za osnivanje koji su isti dan poslani u trgovački sud.
Sve bi teklo glatko da nije došlo do jednog malog propusta, a to je ideja službenice u uredu javnog bilježnika da se u naše poslovanje uvrste i dodatne djelatnosti vezane uz usluge u ugostiteljstvu vezane za turizam, obzirom da se nalazimo na moru i mogle bi nam zatrebati, a ukoliko ih kasnije odlučimo uvrstiti, takvo što će se dodatno plaćati i po 2000,00 kn za svaku dodatnu djelatnost.
Srećom ili nažalost, pristali smo i zapeli malo jer nam je među djelatnosti uvrštena djelatnost mjenjačnice, za koju je potrebno odobrenje Hrvatske Narodne Banke. Morali smo se premišljati jeli nam to potrebno i koliko bi dugo trajalo ishođenje tog odobrenja, a nismo željeli odgađati još danima osnivanje. Stoga smo odustali od toga i išli na izmjenu registracije. Zbog toga smo ponovno morali za Pazin, da se svi dokumenti isprave i da se ponovno sve potpiše.
I dalje nas je sav taj posao kod javnog bilježnika koštao upravo onoliko koliko je trebalo oko 550,00 kn, nije bilo ništa više naplaćeno unatoč ponavljanju postupka, te samo napokon zadovoljni dobili naše dokumente.
Napokon smo osnovali poduzeće!
No tu nije bio kraj svim mukama...
Znači već smo se osjećali kao što to izgleda po priloženoj slici.. posve izgubljeno. Usljedilo je još birokratskih problema.
Prvi na redu je bio "otvaranje žiro računa". Kako smo "pametno" zaključili (sad, koliko je pametno.. to ovisi o točci gledišta) razmišljajući o tome već ranije, smatrali smo da bi bilo dobro imati račun u nekoj većoj banci koja ima poslovnice u većini Hrvatske, umjesto da smo u nekoj manjoj regionalnoj banci.. to nam se nekako činilo u redu. Tako smo izjavili u uredu Hitro.hr, kada su nas pitali u kojoj ćemo banci otvoriti žira račun, rekli smo naš izbor te su nas uputili da čim prije tamo otvorimo račun, kako bi nam mogli preknjižiti temeljni kapital (onih famoznih 10,00 kn), i tako smo učinili.
Imali smo naravno i nešto problema i kod izrade pečata, kojega smo trebali za dalje. Gdje god da smo tražili izradu pečata, dobivali smo odgovor da će izrada trajati nekoliko dana.
Na sto muka što bi morali čekati još par dana za otvaranje žiro računa, napokon smo saznali kod koga možemo izraditi pečat isti dan!
Napokon smo odahnuli te krenuli ispunjavati dokumentaciju (kojoj nije bilo nikada kraja) za otvaranje žiro računa, (otprilike 30-tak stranica na kojima smo cijelo vrijeme samo prepisivali jedno te iste podatke).
Kako je taj dan bio petak, a poslovnica banke radi do 15:00, dokumente za otvaranje žiro računa smo u zadnji tren ispunili te požurili preuzeti pečat kako bi ih uspjeli predati na vrijeme.
Trenutak prije negoli smo stavili pečat na dokumente, shvatili smo da je na pečatu kriva adresa.
Naravno, da nismo taj dan uspjeli predati dokumente za žiro račun.
Od dana kada smo predali taj zahtjev a to je bio 20.06.2014. do danas, nismo dobili potvrdu da je račun otvoren, niti smo dobili potpisni karton, koji nam je potreban da bi nam u uredu Hitro.hr dali nalog da se preknjiži temeljni kapital.
U poslovnici u našem gradu, ne žele se (po njihovim riječima) mješati u taj predmet, pošto su ga preuzeli kolege iz poslovnice u Poreču, koje su na godišnjem, pa su stoga dokumenti išli u poslovnicu u Pulu. Iako smo prije tjedan dana razgovarali sa djelatnicom i dobili naš broj žiro računa, koji je navodno otvoren, nismo dobili potpisni karton, koji je trebao (po njenim riječima) doći za tri dana u poslovnicu u Umag.
I tako, dok čekamo, sezona nam prolazi.... i pitam se.. kada sam ja zadnji puta išla na godišnji a da nisam imala telefon i svakodnevno neki upit ili problem na radnom mjestu kojega je trebalo riješiti? Kako je moguće da se meni mora naći zamjena a u bankama, državnim uredima, gradskim upravama i slično, svatko odlazi na godišnji odmor i cijeli svijet mora stati jer ne postoji osoba koja će zamjeniti tog radnika? Pa dobro što da čovijek umre? Jeli bi onda postavili zamjenu za nju??
Idemo dalje, nije sve gotovo naravno. Ured za gospodarstvo je trenutno na dnevnom redu, koji nam treba odobriti minimalne uvjete za prostor u kojemu ćemo obavljati našu djelatnost. Ured za gospodarstvo naravno ima svoje radno vrijeme i gotovo je nemoguće doći do djelatnika koji tamo radi, (ili su na terenu ili su na godišnjem).
Zapravo, prije dva tjedna smo dobili informaciju da bez ugovora o zakupu poslovnog prostora ne moramo niti dolaziti kod njih...
Zako smo sklopili ugovor o zakupu, počevši od 01.07.2014. Znači, obaveza najma kreće a upravo smo saznali da gospodin kojemu moramo predati zahtjev i koji mora izići na teren napraviti uvid, je na godišnjem od 30.06. do 01.07.!
Eh, nek mu je divan godišnji, voljela bi i ja tako...
Mislim da je to velika želja svih Hrvata imati cijeli mjesec godišnjeg odmora i zadržati svoj posao. Što je najgorije, nema zamjene, svi koji trebaju njegove usluge nek se šišaju, neka čekaju do 01.08. i naravno još koji tjedan poslije da njihov predmet dođe na red i on izađe napraviti očevid. Možda imamo sreće jer nas očevid neće koštati ništa (po nekom novom zakonu, hip hip hura! :( ), ali zahtjev i izdavanje dokumentacije hoće.. :( što znači da i dalje nije iznos otvaranja firme onih početnih naveliko objavljianih 800,00 kn..
Usput smo saznali još nekoliko sitnica a to da nam ugovor o zakupu nije na ime vlasnika nekretnine kako stoji u u službenim dokumentima, tj. na vlastovnici. Da prostor mora imati sve potrebne ateste i ako je zgrada sagrađena nakon 1968.g naravno raznorazne uporabne, građevinske dozvole i certifikate, itd.. itd...
Ukoliko ta zgrada to nema, bojim se da ćemo se načekati na otvaranje firme, dok ih vlasnik dobije. A naravno da se ne radi samo o "dobivanju" tih uvjerenja, ona se naravno moraju platiti, i tako se borba nastavlja...
Da ne spominjem da je bio upsjeh naći pravog knjigovođu koji nas ne bi oderao dok ne postavimo poduzeće na noge. U tom segmentu smo isto nakon svih ovih mjeseci traženja, imali do sada stvarno najveću sreću.
Tako.. eto sada čekamo vidjeti što će slijedeće poći po zlu. Koju će prepreku sutra naša država staviti ispred nas! Biciklu imamo, pa sada treba pedalirati!
Još jedan primjer otvaranja j.d.o.o.-a upola jednostavniji od našeg!
ponedjeljak, 30.06.2014.
Element Jim Rohn u mom životu.
Upravo slušam na radio postaji "Eurostar", misli Jima Rohna iz ustiju voditelja.
U zadnje vrijeme, na edukacijama na kojima prisustvujem a zaista mijenjaju pogled na svijet, zapravo se u zadnje vrijeme često susrećem sa Jimom i njegovim riječima.
Vjeurjem da me moja želja da budem uspješnija u životu i da poboljšam sebe dovela do toga da ovaj čovjek uđe u moj život, zapravo njegova mudrost i njegove riječi našle su put do mene, jer sam sama priželjkivala da to čujem, iako tada još nisam znala što točno tražim...
Ah kako bi voljela da sam mogla uživo slušati tog čovjeka. Voljela bi da sam se mogla naći među onima koji su mogli slušati njegove riječi uživo...
Svaka misao, svaka rečenica, cijelokupna njegova filozofija ima smisla onima koji u tome žele vidjeti smisao.
Jim Rohn je tijekom godina učio djecu o jednostavnom, ali moćnom koncept - "filozofija mrava".
Kada malo bolje razmislim, mravi i jesu fascinantna bića. Mislim da bi svatko trebao neko vrijeme proučavati mrave.
Prvi dio filozofije marava, je lekcija koju svaki uspješan čovijek mora usvojiti da bi sebe mogao zvati uspješnim!
Mrav nikad ne odustaje.
Razmislite... zatvorite oči i zamislite mrava!
To je dobra filozofija. Ako su mravii krenuli negdje i pokušate ih zaustaviti, oni će tražiti drugi način da dođu tamo gdje su krenuli. Stavite pred njih prst, kamen, prepreku bilo kakve vrste. Oni će se popeti preko, oni će zaobići i vratiti se na svoj put, oni će pronaći rupu i provući se i nastaviti dalje!
Oni uvijek traže drugi način, nikada se ne vraćaju i nikada ne odustaju! Zadivljujuća životna filozofija, nikada ne prestati biti u potrazi za načinom da se stigne gdje se želi ići!
Drugo, mravi misle na zimu cijelo ljeto! To je važna perspektiva. Ne može se biti toliko naivan da se misli da će ljeto trajati vječno. Dakle mravi gledaju sakupiti svoju zimsku hranu usred ljeta.
Drevna priča kaže, "Nemojte graditi svoju kuću na pijesku ljeti." Zašto takav savjet? Jer je važno je biti realan. U ljeti moramo razmišljati o oluji. Moramo razmišljati o stijenama čak i dok uživamo u pijesku i suncu. Razmišljati unaprijed!
Treći dio filozofije mrava je da mravi misle na ljeto tijekom cijele zime. To je tako važno. Tijekom zime, mrav se podsjeća, "To neće dugo trajati, uskoro ćemo otići odavde." I prvi topao dan, mravi izlaze van! Kada ih vidimo vani svi mi znamo da su počeli topliji dani, zar ne? Zima je gotova kada mrav izlazi! Oni ne čekaju da se vrijeme stabilizira. Ako se pokaže da je ponovno hladno, opet će zaroniti natrag dolje pod zemlju, ali se vraćaju čim osjete prvi topao dan. Oni jednostavno ne mogu dočekati da se izvuku na sunce i rade!
I posljednji dio filozofije mrava. Koliko će mravi sakupljati tijekom ljeta kako bi se pripremili za zimu? Pa što je više moguće!! Što je samo po sebi nevjerojatno filozofija, "Napraviti ću sve što ikako mogu!" filozofija.
Nikad ne odustati, gledati naprijed, ostati pozitivni i učiniti sve što može!
I sada recite da mravi nisu uspješni u životu?
utorak, 17.07.2012.
Poruka jebenoj recesiji!!!!!!!!
Evo, jedna priča o recesiji koja hara u mnogim poduzećima (na primjeru našeg)... iliti kako se kod nas naručuje roba:
(živa istina o glupizmu i neukosti koja vlada svijetom i koja se redovito ponavlja gotovo svakodnevno... za plakanje!)
"Dobar dan.. ja bi kantu ulja.."
"Da gospodine, koje ulje?"
"Ma ono, znate.."
"Gospodine, ne znam.. imamo preko 500 kupaca svatko kupuje nešto drugo."
"Ma kad ga stalno kupujem!"
--- Ovdje je čovijek već iritiran jer ne znam napamet svaku narudžbu,
svakog kupca u proteklih par godina, koliko je vjerojatno prošlo da on
kupuje to ulje (ako ga je zaista i kupovao ovdje?) ---
"Gospodine jeli znate naziv ulja koje kupujete?"
"Crvene je boje!"
"Ja se izvinjavam, svaka fabrika ulja boji ulje u svoju boju, i dalje ne znam koje ulje trebate."
--- Ovdje se čovijek preznojava jer je veoma teško zapamtiti naziv ulja
koje kupuje "stalno" jer je to posve nebitno, glavno da auto ide,
vjerojatno bi sipao biljno ulje da može (Ali ne ide tako pošto se više ne voze Fiće, Peglice, Renault 4 i dr. vozila koja su radila na bilo šta!). Osim toga, naravno kada krene u dućan po kruh, naziv kruha kojega želi će
zapamtiti.. ili neće? Možda će samo prstom pokazati prema kruhu i reći
taj... (da bi na kraju nedužnu prodavačicu krivio što mu nije dala točno
ono što je on zamislio da želi..) uglavnom, to obićno bude 'vako---
"aaaa.. ma nešto, neki Valvoline"
"Ovako,
gospodine u programu Valvoline imamo ulja za mjenjače, ulja za
hidrauliku, motorna ulja, za komercijalna vozila, za što trebate ulje?"
--- Ovdje se čovijek uspaniči jer nije siguran što je što i gdje treba
sipati ulje, zna samo da mu neka lampica svijetli i da ju treba ugasiti
tako da sipa neko ulje tako da nakon par minuta... (ili u slučaju
građevinske mehanizacije, da je stroj stao pa ne zna što je sipao unutra
zadnji puta). Nastavljam sa primjerom: ---
"Pa da, to za mjenjače!!"
"Znate li oznaku ulja, imamo ih više vrsta za automatske, za ručne, za prijenosnike?"
--- Ovdje se čovijek već počinje uzrujavati poprilično jer je njemu
svejedno ionako će doći k meni vikati ili ne daj bože tužiti me ako mu
nešto u mjenjaču ili motoru zariba jer je pogrešno ulje sipao. (Kao što
je vikao i na onu prije spomenutu nedužnu prodavačicu kruha!) te ovdje
razgovor kreće u dva smjera... ---
MOGUĆNOST br.1
"Pa što ne znate koje sam ulje kupovao?"
"Da gospodine, mogu provjeriti u kompjuteru samo trebam vaše podatke."
--- Uzdah... Tu kreće mukotrpna pretraga i lov na prijašnje račune u robnom knjigovodstvu tijekom proteklih godina. Koja može trajati par minuta ili pola sata ovisno o tome što se traži. ---
"ili MOGUĆNOST br.2 (kada dotični zapravo ne kupuje ulje redovito ili želi ulje za neko novo vozilo)
"Imate li podatke o vozilu da provjerim koje bi ulje preporučao proizvođač?"
--- Nakon mukotrpnih minuta pogađanja svih podataka o vozilu, model, godište, kubikaža.. ---
"Evo gospodine, ovo ulje preporuča proizvođač."
"Jeli crvene boje!?"
--- Uz veliki uzdah potvrđujem boju, koja je toliko važna da bi bila
katastrofa da ulje nije one boje koje si je dotični zacrtao da mora biti. ---
RAZGOVOR SE NA KRAJU ZAVRŠAVA UVIJEK U ISTOM SMJERU...
"Nego, koliko to košta?"
"Kada vam stavim popust i PDV na veleprodajnu cijenu, dođe 45 kn litra."
"Kako molim!! Zar toliko? Pa prošle godine je bilo puno manje!"
--- Neizbježni komentar na bilo koju cijenu ja u ovoj rečenici izrekla (sve od 10kn nagore je pre skupo!) iako je zadnji puta ulje kupljeno nikada ili prije više godina ---
"Znate
da goriva poskupljuju.. to znači da svi naftni derivati poskupljuju
gospodine, i ulje je naftni derivat, cijene se formiraju prema tržištu i
već su nekoliko puta išle gore od zadnjeg puta kada ste ga kupili."
"Mislim da je preskupo, dajte neki popust!"
--- Ovdje se ja počinjem uzrujavati jer stranka ne sluša ono što joj govorim ---
"Gospodine, popust od 20% sam već stavila na cijenu. Mogu vam dodati još 5% ali
samo ako plaćate unaprijed ili u gotovini. U tom slučaju vas ulje košta
42 kn"
"Pa ne znam to je opet 200 kuna za 5 litara.. još je malo puno, možete dati još popusta ili onda ako imate nešto jeftinije?"
--- Ovdje sam već do kraja iritirana jer misli da je na pazaru ili u Turskoj pa bi se cjenkao za robu na kojoj zarađujem po nekoliko kuna po litri, u ovom slučaju oko 3- 4 kn po litri ---
"Ne gospodine,
mi držimo samo Valvoline ulja, koja su se za sada pokazala u dobrom
razmjeru cijene i kvalitete. Ako želite jeftinije ulje mogu vam
pogledati Inina ulja koja su nešto jeftinija ali isporuka će biti tek
sutra."
"Aha, koliko je Inino ulje?"
"Ulje u istom rangu kvalitete, istih specifikacija vas dođe 30 kn."
"U redu, dobro, javit ću se."
--- Ovdje je vjerojatno poanta bila da će se javiti ali prije će otići na
Ininu benzinsku provjeriti dali tamo može dobiti još jeftinije ---
"Samo ako mi se javite nakon podneva neće mi robu poslati sa sutrašnjom isporukom, doći će tek za dva dana."
"Molim?! Ali meni treba što prije!"
--- Sada je ponovno čovijek iritiran jer nikako ne može po njegovom, jeftino, sada i odmah ---
"Tako nam funkcionira dostava gospodine, nemamo kapacitet niti financijske mogućnosti držati sve vrste ulja na zalihama."
"Pa dobro, hvala na informaciji. Doviđenja."
"Hvala i vama, dođite nam opet!"
--- Nasmješeno se pozdravljamo a u sebi psujemo jedan drugoga zato što ja ne mogu ispuniti njegove potrebe a on je otišao ne kupivši na kraju ništa. Nakon svega, sliježem ramenima jer mi se čini da je na kraju
najbolje ispalo za oboje. On nije potrošio "za njegov pojam" previše
novaca, ja nisam prodala ništa... sve je kao i prije, samo smo izgubili
vrijeme (koje je usput rečeno jako dragocjeno) ali nema veze. Da je on
kupio a ja prodala, vjerojatno novac za to što je kupljeno ne bi vidjela
narednih par mjeseci jer se uvijek odgoda plaćanja od 30 dana razvuče
na najmanje 90... pa bi se još više ljutila na ljude radi pokvarenog
sistema (osim u rjetkim slučajevima gotovinskog plaćanja - i svaka čast
poštenim iznimkama!). ---
- 50%STANOVNIŠTVA OVE ZEMLJE GLADUJE I NEMA PITKE VODE, ŽIVI U NEHUMANIM UVJETIMA I UMIRE OD BOLESTI.
- 40% STANOVNIŠTVA OVE ZEMLJA ŠTEDI NA HRANI, NA LIJEKOVIMA, NA KUĆNIM POTREPŠTINAMA, NA DJECI, NA KUĆNIM LJUBIMCIMA, NA POKLONIMA, NA ODJEĆI, OBUĆI...
- PREOSTALIH 10% SA DRUGE STRANE IMA NOVACA ZA ALKOHOL,
CIGARETE, IZLASKE, PUTOVANJA, TELEFONE, AUTOMOBILE, RASKALAŠENE ZABAVE, SKUPU ODJEĆU, JAHTE, VILE...
POANTA JE OVA...
DRAGA MOJA RECESIJO... HTJELA BI TI NEŠTO REĆI...
DE PROŠEĆI SE MALO MEĐU ONIH 10% I PUSTI NAS OSTALE NA MIRU!!!
petak, 20.04.2012.
Beskraj besmislenog izobilja!
Emisije na radiju... TV dnevnik, Provjereno, katastrofalni naslovi članaka u novinama...
Ma divno!! Kako je lijepo kad čovjek završi školu, fakultet i zaposli se... da.. uđe u taj stvarni život o kojemu su mi roditelji stalno tupili. "Vidjet ćeš", "Shvatiti ćeš", "Morat ćeš".. to je bila tirada kojom su me od malena zasipali i vukli me van iz mojeg malog roza svijeta u kojemu sam znala da je u biti ovaj svijet lijepo mjesto jer postoji igra, pjesma, ljubav, suza i zagrljaj...
Danas, ovako kako živim i gdje stojim, još uvijek sam istog mišljenja. Nitko me nije izvukao iz uvjerenja da ima stvari za koje se vrijedi boriti na ovom svijetu. Ipak me svakoga dana poput šake u glavu lupi neka glupost ili suluda stvarnost koja nas okružuje. Senzacionalna vijest na prvoj stranici novina ili glavna tema večernjeg dnevnika bude uglavnom najviše povezana sa izuzetno brutalnom realnošću da živimo u svijetu u kojemu su nam nametnuli granice debele poput srednjevnjekovnih bedema na nekom dvorcu i još su usput prokopali opkop, napunili ga krokodilima, stavili bodljikavu žicu i vojsku naoružanu do zuba da brani bedeme.. da bi u početku obeshrabrili svakog čovijeka koji si je za cilj postavio ući u taj dvorac (koji u ovom određenom postu predstavlja "težnje i želje" nas običnih ljudi.)
Eto, na svim vijestima je jedna od glavnijih tema i ponavlja se unedogled.. mnogi ljudi ne samo kod nas nego u svijetu, sa završenim fakultetom sjede u kućama i nemaju posla a nekolicina pojedinaca sa osnovnom ili srednjom rade i imaju visoke plaće. (Svakako više od nekoga tko je tek završio fakultet i treba tek početi poslovnu karijeru. Jer se eto kod nas u Hrvatskoj takava osoba koja se godinama trudila da nauči nešto, cijeni pišljivih 1600,00 kn mjesečno s kojima s oproštenjem možeš tek obrisati dupe u današnjem svijetu!)
Uostalom.. kakav je to svijet kad nedužni ljudi stradaju na ulicama i još nitko ne mari za to, a protestni skupovi se organiziraju svake subote na sve strane a ljudi je sve manje i manje. Ima neki određeni razlog zbog čega je to tako? Danas svako od nas može stradati na milijun načina, nestretnim slučajem, na cesti, padom niz stepenice, samoubojstvom, kao nedužna žrtva suludog rata nekih viših sila, ubojstvom iz tko zna kojeg razloga ili boreći se za ono što želi i treba da bi živio..
Vjerojatno će svatko od nas u bilo kojoj od navedenih situacija postati samo nekrolog u novinama ali se situacija neće promjeniti osim ako ne strada nedaj bože dijete nekog političara. Žalosno je sve ovo ali i žalosno je kako nema nikoga da nas zaštiti od svega toga osim nas samih.
Poražavajuće su činjenice koje sam pokupila sa jednog drugog sajta:
"Znate li da se u svijetu jučer rodilo oko 380 000 ljudi, a da je umrlo približno 166 050, i da je svijet svaki dan bogatiji za populaciju jednog Splita. Poražavajuća je činjenica da je ove godine već nestalo blizu 7 milijuna hektara šuma, a da ima približno 1 402 537 750 ljudi koji nemaju pristup pitkoj vodi? Znate li da je ove godine izumrlo 85 144 različitih živih vrsta? Nafte će nestati za točno 15 422 dana ukoliko se potrošnja nastavi ovim tempom, zabrinjava li vas to?
Ako želite saznati koliko se milijuna dolara dnevno troši na zdravstvo, obrazovanje i oružje, koliko je automobila proizvedeno ove godine, koliko je bilo samoubojstava, koliko abortusa, koliko je ljudi umrlo od gladi... i ukoliko želite pratiti kako se ovi statistički podaci mijenjaju iz trenutka u trenutak, posjetite World Meters
Nakon svega ovoga i dalje stoji pitanje... koliko smo svjesni svijeta u kojemu živimo i koliko je naš život vrijedan življenja? Danas je veoma teško ne biti pesimist... ali ipak ima i nas koji se smijemo i veselimo jednostavnim stvarima, volimo i njegujemo sebe, naše zdravlje i prijateljstva.. ponekad se pitam kako se čovjek može šaliti kad razmišlja o stvarnom svijetu. Pa ipak može! Ima onih koji su puni vjere, optimizma, vedri i raspoloženi. Ljudi s kojima nam je ugodno u društvu, koji si ne postavljaju granice ali ipak znaju koje su im stvarne mogućnosti. Mislim da su takvi ljudi protuteža svoj negativnosti koja postoji na ovom svijetu. Možda ne postoji ništa što mi možemo poduzeti, alternativni izvori enegije postoje, ali nekome ne odgovara da se oni masovno koriste. Imamo slobodnu volju činiti ono što smatramo potrebnim i ispravnim ali ipak činimo greške i loše izbore ali sve je to dio našeg postojanja u ovom svijetu.
Ima ljudi koji bi visoko uzdignute glave prošetali i ne bi stali da čovijek leži na cesti ozlijeđen a kamoli da vide životinju koja pati. No ipak ima i onih koji to čine, ljudi koji su ljubazni i dragi. Ljudi koji žele pomoći i trude se ne graditi svoju sreću preko tuđih leđa. To što mnogi vide samo tužne i ružne stvari je vjerojatno samo zato što ne žele gledati ni u što drugo jer bi shvatili da su grešni, krivo se ponašaju ili su jednostavno nedovoljno dobri sami sebi pa kako bi onda bili dobri drugima oko sebe.
Živimo tu gdje živimo, možemo promijeniti mjesto gdje živimo, državu ili kontinent, ali uvijek će postojati pravila prema kojima moramo igrati životnu igru ne poštujemo li ih, u svakom dijelu svijeta ćemo se osjećati jadno i bjedno. To je tako, that's life... ili ga živi najbolje što možeš ili nemoj, to je naš jedini izbor! 
petak, 23.03.2012.
Noć, snovi, san i lijepi dan!
AaaaaaW!! 
Nije baš tako rano, no ipak mi se još uvijek zijeva.. Više možda od dosade što na radnom mjestu obavljam uvijek jedno te iste stvari negoli od pomankanja sna. Tim više što sam noćas nakon ne znam koliko dugo doživjela jedan od onih lucidnih snova u kojima sam posve svjesna da sanjam i radila sam sve što sam željela bez po' muke, bez strahova, bez skanjivanja, frustracija i drugih gluposti koje inače prate nas ljude dok sanjamo i naša podsvjest preuzme kontrolu a um stvara iskustva iz trenutno aktivnih misli, briga, sjećanja i fantazija ... definitivno sto puta bolje od onih izluđujućih, mučnih snova nakon kojih se budim umornija negoli kad sam legla u krevet!
Zanimljivo je i to što sam iz nekih članaka saznala da naši snovi zapravo nisu nikada unaprijed stvorene priče već se kreiraju dok se krećemo kroz njih. To je i samo po sebi jasno jer očito često sanjam o događajima koje sam tokom dana doživjela i to me izluđuje pogotovo kad nad time nemam kontrolu. Snažni osjećaji koje doživljavam tokom dana znaju mi inducirati toliko žive snove da mi se ponekada čine poput gledanja nekog uzbudljivog filma s jedinom nuspojavom da me probudi snažan strah i lupanje srca, jaka tuga i suze u očima ili neki dobar osjećaj poput smijeha i velike radosti. Nakon čega samo gubim vrijeme pokušavajući shvatiti zašto li sam zaboga sanjala to što sam sanjala. Lucidni snovi su mi stoga mnogo poželjnija pojava jer saznanje da sanjam jednostavno mi dozvoljava da usmjerim san u konstruktivnom i pozitivnom smjeru, kao što inače usmjeravam misli dok sam budna. Sve mi je jasnije da je posve pogrešno smatrati da su snovi nesvjesni procesi koji trebaju takvi i ostati. Ako postoji nešto na što imam utjecaj i što mogu mijenjati onda sam to ja sama a shodno tome i način na koji sanjam.
Kažu da je najvažnije za imati prave lucidne snove usmjeriti se na to prije spavanja, meditirati, isprazniti glavu i ne dozvoliti mislima da lutaju i luduju u svim smjerovima. To zaista dovodi do neke razine svjesnosti tijekom snova.
No osim toga, još više pomaže povećati svjesnost o sebi tokom dana, sa ciljem da tu svjesnost proširimo u svijet snova. Povišenje nivoa svjesnosti, znači i razvoj sposobnosti lucidnog sanjanja.
Dosta ljudi smatra da su već dovoljno svjesni i ne mogu biti svjesniji više nego što jesu. Međutim često u stvarnom životu to nismo: npr. često slušamo radio ili gledamo TV, a da zapravo nemamo pojma što gledamo ili slušamo. Ostavljamo stvari, ali nikako da se sjetimo gdje, kako i zašto? To su momenti u kojima je naša svjest negdje odlutala i nismo dovoljno koncetrirani na ono što radimo. Nije bit u tome da najednom postanemo opsjednuti okolinom oko sebe, već da konstantno budemo prisutni u svim trenucima koji prolaze. Npr. ako jedemo budimo onda svjesni toga, budimo koncentrirani na okus, izgled, miris, gustoću, tvrdoću, slanost i druge značajke jela koje žvačemo i ne dozvolimo da nam se kroz glavu šeću misli koje nam svijest skreću sa procesa jedenja. Ako se i desi da nas neki drugi problem zaokupi, budimo barem svjesni tog prijelaza u toku svojih misli.
A još jedna dobra stvar koja se dešava kada sam svijesnija sebe i svega čime se bavim tokom dana, jeste da moj mozak obrađuje informacije na takav način da stvari koje su mi važne, više ne briše iz pamćenja! Ili drugačije rečeno, ne zaboravljam gdje su mi ključevi, novac i telefon hehe..
Eh, kako su neki dani divni.. pogotovo kada sija sunce i stvari se postave u pravu perspektivu! Samo da je čovijek zdrav, sve je lakše..
srijeda, 29.02.2012.
bez naslova
Ma da, tako je!
Što će mi naslov uostalom kad još ne znam o čemu bih pisala...
Ma dobro... znam.
Danas mi je ionako sve u nekom elementu... za razliku od jučerašnjeg dana koji je bio gotovo perfektan. Neka energija je baš sve usmjeravala na pravi način i dan je tekao kao podmazan... ništa me nije moglo izbaciti iz faze! A danas je već sve fuj, bljak...
Znam ali sama sebi se smučim kada shvatim da su sve što bih istresala na papir (dobro, dobro... na tipkovnicu) problemi, žalopojke i zanovjetanje!
Šta sam do toga došla?
A valjda jesam. Žalosno ali istinito. Kako je naša obiteljska terapeutkinja lijepo istaknula, ako naiđete na problem zapitajte se koliko je taj problem važan u vašem životu. Jeli dovoljno važan da ćeš o njemu razmišljati sutra? Jeli toliko važan da ćeš o njemu razmišljati za mjesec dana? Jeli toliko važan da će vas tištiti i za pet godina?
Ako je odgovor ne, onda se opustite. Vjerojatno nije sve baš tako crno kako mislite i stvari će same sjesti na mjesto ako im damo malo vremena i prostora. No, ako je odgovor da, onda prionite na rješavanje tog problema. Bilo kako bilo, neće se problem sam od sebe riješiti ako je došlo do toga da smatrate kako će vas to što vas sada smeta, smetati i za pet godina. To znači da smo negdje na životnom putu dobro zastranili kada nas nešto toliko muči da smo uvjereni kako, ne promijenimo li situaciju, ona će teći iz dana u dan na isti način bez promijena, bez poboljšanja.. dapače, ako imate osjećaj da će se samo pogoršavati. Zasučite rukave!
Ako je takav problem. Počnimo od sebe. Promijenimo sami sebe pa će se i naša okolina promijeniti. Mijenjajmo navike. Mijenjajmo stavove. Mijenjajmo prijatelje. Mijenjajmo ponašanje... što god je moguće promijeniti učinimo to za naše vlastito dobro.
Budimo realni, kolike su mogućnosti da ćemo promijeniti vlastite roditelje, braću ili sestre ako nas dovode u stanje nemira i ljutnje?
Kolike su mogućnosti da ćemo promijeniti loše uvjete u kojima živimo ako ne zasučemo rukave i sami potražimo posao ili pomoć?
A kolike su mogućnosti da ćemo recimo nekakvim zanovjetanjem i svađanjem promijeniti partnera, djecu ili prijatelja koji nas opterećuju svojim problemima i crpe našu energiju?
Ne možemo promijeniti druge! Ali možemo sebe... odatle sve počinje. Od nas samih. Naš je svemir samo naš vlastiti. Ne možemo mijenjati situacije u kojima se nalazimo, ne možemo mijenjati način na se koji ljudi odnose prema nama ali možemo promijeniti način na koji sve to shvaćamo i prihvaćamo.
Prihvatimo li kritiku kao napad na našu osobnost, dovest ćemo sami sebe u situaciju da započinjemo svađu.
Prihvatimo li ju kao konstruktivan prijedlog da sebe poboljšamo, uz malo progutanog ponosa i samosvjesno shvaćanje da nismo savršeni i nikada to nećemo biti, dobit ćemo bolju osobu.
Ako je sve to skupa preteško, prekomplicirano...
Postoji još jedno rješenje ali to bi rješenje trebalo doći na kraju kada su sve druge mogućnosti iscrpljene... To rješenje je odlazak. Maknuti se od problema kojega ne možemo rješiti. Srezati problem daljinom ako nam to bolje odgovara jer situaciju ne možemo nikako promijeniti.
I tako se ja pitam, koliko sam truda uložila u promjene?
Koliko se još moram napatiti i koliko puta sam donjela krivu odluku koja me dovela u konfliktnu situaciju iz koje sam izašla povlačeći loše poteze samo zato što nisam znala bolje?
Kada bi život bio video igra, kada bi se mogla stisnuti pauza u određenom trenutku i utipkati šifra ili kod ili jednostavno potražiti savjet kako dalje pa tek onda nastaviti kada odlučimo uz malo razmišljanja koji je najbolji potez... život bi bio pjesma!
Možda je to i razlog zbog kojega toliko ljudi voli video igrice... imamo kontrolu u svojim rukama nad tom kutijom u kojoj se nešto dešava.
Nad svojim životom često nemamo ni uopla toliko kontrole koliko nad štakorom koji skakuće skupljajući usput komade sira ili ratnikom koji mora pobiti cijelo selo da bi prešao na novi livel...
U stvarnom životu nema pauze. Ne možemo se odmoriti od svega što nas okružuje nekim klikom. Čak i kada uzmemo godišnji, puno toga utječe na nas, na naše raspoloženje, na zdravlje, na emocije...
Ne možemo stisnuti pauzu u svojim osjećajima. Čak i kada razmišljamo glavom, srce često puta ne želi čuti to što mu govorimo.
Često puta bi zaista bilo bolje isključiti se, zanemariti emocije i umjesto trčanja za onime što želimo, sjetiti se onoga što zaslužujemo!
srijeda, 15.02.2012.
Cvijeće, čokolada i snovi!
Po mojem skromnom mišljenju, nema gorijeg dana od valentinova. Srećom i to je prošlo ove godine...
Da, priznajem prošlo je bolje negoli inače no samo zato što sam sama i nemam nikoga pa me onda lako iznenaditi. Da mi je buketić cvijeća stigao bilo koji drugi dan bio bi zapravo isto tako dobro primljen, ako ne čak i bolje ali neka bude, barem ću se po nečemu lijepome i neočekivanome sjećati ovog valentinova... i to mi je prvi dokaz u gotovo 30 godina života da postoje dobri dečki na ovom svijetu! 
(Šteta što mene uvijek privlače oni drugi... loši i posve bezobrazni... nažalost... i da je to bar samo u snovima... )
U bitnome, taj je "nazovi praznik" posve blesav jer tjera ljude da se sjete voljene osobe baš na taj dan, ali što je sa svim ostalim danima?? Ako smo obavili svoju "dužnost" za valentinovo ostalih 364 dana u godini smo mirni!? E pa ne bi baš rekla...
Mah... bolje da ne počnem sa beskrajnom tiradom o ljubavi jer nema tome kraja. S moje strane, u ljubavi najveću ulogu ima neočekivano. Neka nesvakidašnja gesta možda više znači od stotinu ponavljanih rituala godinu za godinom. Čim upadnemo u rutinu, ubijamo ljubav... zato, i samo zato nikada neću shvatiti značenje valentinova! Svake godine, čokolada, cvijeće i plišane igračkice koje vrište "volim te" na svakom kutku?? Ma daaaa!!! Da skupljam sve te poklone otkad znam za sebe, trebala bi jednu sobu samo za crvene medvjediće i prešano cvijeće....
A da ne spominjem totalno glupe filmove koje vrte na televiziji tog dana?! Ne mogu ni sama vjerovati da sam jučer zaista pogledala onu groznu romantičnu komediju!! A zna se da od 100 romantičnih komedija može samo jedna ispasti dobra a tu sam jednu već pogledala zato ne znam što me natjeralo da upalim tv jučer navečer... ah... no... dobro... za prijatelje to i mnogo više ali ipak... bllljjjaaaaak!!!!! fuuuuuj!!!! ja ne bi više takve stvari gledala, iako ima trunka istine u tim filmovima, život je već dovoljno kompliciran da bi si razbijala glavu s time što glupa ženska ne zna kako doći do muškarca svojih snova! (Uostalom već me Lara dovoljno muči s time pa mi ne treba više romantičnih baljezgarija... )
I naravno, da ne zaboravimo... SRETAN KRAJ! Onaj obavezan sretan kraj kada on (muškarac njenih snova) glupoj babi izjavljuje ljubav i kune se da je nikada više neće ostaviti!!!!! Aha... kako da ne... Malo sutra...
Ok! Priznajem, razočarana sam u ljubavi pa ne podnosim te melase od filmova... ali barem sam od najbolje frendice dobila čokoladu pa sam mogla tugu i razočaranje utopiti u kinder čokoladicama!!! To mi je za sada jedini lijek koji pomaže u svakom trenutku i za sve!!! KINDER RULEZ!!!!
četvrtak, 09.02.2012.
Put putujem...
"I sve cu noci dati
za samo jedan dan
da bude kao prije
necu da budem sam
ti i ja znamo najbolje
jedino nam ljubav ostaje..."
Dođe tako jedan period u kojemu me opsjeda neki određeni izvođač ili neka određena pjesma... tako da sada lijepo od jutra do mraka pjevušim ovu i ostale Vladine pjesme. Pa dobro, kažem si ja sama sebi, nisam jedina kojoj se takvo što dešava. Čujem na radiju nešto što mi se sviđa i puf... ne mogu se otarasiti melodije dok ju ne odlušam do besvjesti!! Sada mi je to jedini podsjetnik na moj prekratki godišnji...
Tko bi rekao da ću ikada pomisliti kako bi se rado čim prije vratila na lijepi plavi Dunav! Heh... dobro, bio je gotovo smrznut sada kada sam ga zadnji puta vidjela, i uopće nije bio plavi kada sam ga prvi puta vidjela ali to se tako kaže.
I tako se i meni Slavonija nekako uvukla pod kožu... ili bolje reći Srijem, da budemo precizni. A da budemo još precizniji za to su zaslužni ljudi koje sam upoznala i na koje sam naišla i tako uvijek bude. Uspješnost godišnjeg odmora i ljepota nekog mjesta kojega u određenom trenutku posjećujem velikom većinom ovise o toplini i pristupačnosti osoba na koje nailazim tijekom putovanja. Svako mjesto ima svoje čari ali bez ljudi to su zapravo samo lijepe slike na platnu. Ljudi su ti koji unose pravu ljepotu i živost u trenutke koje doživljavamo. A putovanja obično završavaju dobrim ili lošim poznanstvima, lijepim prijateljstvima, gorkim razočaranjima ili zanimljivim ljubavnim događajima. To je ono po čemu se sjećam i što mi određuje najbolje u trenucima dok sam na putu.
Zalasci sunca su svi posebni i lijepi, snijeg je bijeli gdje god pao, ceste su zanimljive gdje god me odvele ali rjetko kada će pusta priroda izazvati u meni one posebne osjećaje kojih ću se kasnije rado sjećati...
Zgrada je zgrada, koliko god zanimljiva bila. Tu je i tu će uvijek ostati dok se ne sruši pa kako je naš zgodni vodič to lijepo rekao "Vidite li kroz prozor ovaj lijepi pejzaž sa vaše desne strane? Eto, to ćete isto vidjeti u povratku s vaše lijeve strane!"
I eto tako... bila na godišnjem, božanski se provela i vratila se u stvarnost...
A stvarnost je ta da prosječan čovijek nikada neće kompenzirati sav stres koji se nakupi tijekom radnog vremena ako pušta mozak na pašu tek nekoliko dana u godini (ne računamo nedjelje!). Ponekada se pitam što mi je to trebalo da se maknem odavdje kada me po povratku očekuje stanje gorije negoli što je bilo prije negoli sam otišla od kuće?
Pretpostavljam samo to da sada imam malo više energije ali gotovo sam sigurna da ću već slijedeći tjedan plakati kada će godišnji... ili penzija..
Nešto gadno ne štima u sistemu kada imamo tako malo vremena za lijepe stvari a za neugodne i ružne moramo odvojiti većinu svog vremena! I tako potratimo vrijeme radeći stvari koje moramo, trpeći ljude s kojima ne volimo provoditi vrijeme, rješavajući stvari koje nam ne donose sreću samo zato da bi dočekali slijedeći mjesec i počeli svu tu agoniju ispočetka.
Kako mi u zadnje vrijeme pada na pamet prolaznost života, smatram da bi trebala više vremena posvetiti onim ugodnijim stvarima. Iako ne mogu otrčati na godišnji ponovno za par dana kako bi se posvetila više sebi i uživala u društvu dobrih prijatelja, mogu raditi na tome da barem više ne žalim za raznim propuštenim prilikama i ne jaučem o tome koliko je život težak! Članak koji se jučer pojavio na fejsu pogotovo me trgnuo pa ga eto kopiram i ovdje da se podsjetim kako je život jedan jedini!
Pet stvari kojih se sjetimo i zbog kojih žalimo prije smrti
Bronnie Ware je australska medicinka sestra koja je nekoliko godina provela radeći kao skrbnica za pacijente u posljednjih 12 tjedana života.
Ware je na svojem blogu zapisala zapažanja o izuzetnoj jasnoći pogleda na svoj život koju ljudi steknu na kraju života, piše Guardian.
Kako bi mi mogli učiti na njihovim greškama, Ware je neke od njih odlučila ispitati o stvarima za kojima žale te što bi u životu učinili drugačije i ustanovila pet stvari kojih se ljudi sjete i žale na kraju života.
1. Volio/la bih da sam imao/la hrabrosti da živim život vjeran/na sebi, a ne život koji drugi očekuju od mene
Kad ljudi shvate da je njihov život gotov i pogledaju unatrag, lako vide koliko je njihovih snova ostalo neispunjeno. Većina ljudi nije poštovala ni polovicu svojih snova i umrli su znajući da od svog izbora nisu nešto napravili. Zdravlje donosi slobodu da postignemo određene ciljeve, a ljudi to shvate tek kada zdravlje izgube.
2. Volio/la bih da nisam toliko teško radio/la
'Ovo je izjavio svaki pacijent kojeg sam njegovala. Žale što su propustili život svoje djece, dio partnerstva i prijateljstva. Žene su također spominjale žaljenje za tim što su previše radile. Ljudima je žao trošiti toliko svog života samo na rad', piše Ware.
3. Volio/la bih da sam imao/la hrabrosti izraziti svoje osjećaje.
Mnogi ljudi potiskuju svoje osjećaje kako bi bili u miru s drugima. Kao rezultat nikad ne postanu ono što doista jesu. Rezultat toga nerijetko su neke bolesti razvijene zbog potisnute ljutnje i gorčine zbog nezadovoljstva samim sobom.
4. Volio/la bih da sam ostao u kontaktu sa svojim prijateljima
Ljudi često ne shvaćaju pravu vrijednost svojih starih prijatelja sve do trenutka dok nisu na samrti. Mnogi su toliko zauzeti vlastitim životima da su neka prijateljstva potpuno zaboravili. Zbog toga su svi pacijenti žalili jer nisu prijateljima posvetili dovoljno vremena. Svakome kada umire nedostaje prijatelj.
5. Volio/la bih da sam samom/oj sebi dopustio/la da budem sretniji/ja.
I ovo je najčešće žaljenje terminalnih pacijenata. Mnogi ne shvaćaju do kraja života da je sreća njihov izbor. Ljudi ostaju zaglavljeni u starim navikama. Strah od promjena te hoće li oni i drugi oko njih biti zadovoljni, ljude sputavaju u sreći i pri kraju života žale što se nisu više smijali i bili opušteniji u životu.
preuzeto s: Pet stvari kojih se sjetimo prije smrti
utorak, 17.01.2012.
Auuuuuuu... EU !?
Ah, Bože... Danas mi se sve nešto vrti oko te Europske Unije...
Iako volim političke i gospodarske teme k'o pas mačku i nerado se upuštam u bilo kakve razgovore koji uključuju novonastalo stanje u našoj državi ali nekako mi se čini kao da ne mogu izbjeći tu temu.
Upalim li televiziju na svakom programu se vrti EU tema, na svakom drugom naši političari i novinari raspravljaju o za i protiv ulaska u EU, na svakom trećem kanalu pršte reklame o tome što MI sve to dobivamo ulaskom u EU... Nekako je teško biti neutralan poput Švicarske jer kad te sa svih strana bombardiraju ili se treba povući ili ograditi da bi nas pustili na miru, a na kraju ogradu je lako probiti... evo taj referendum mi uopće ne daje mira, hoćeš li ići? hoćeš li glasati? što ćeš glasati?
Ma hodite ljudi, dajte gledajte svoja posla!
Na kraju će trećina ili dvije "visokoobrazovanih" ili da se pravilno izrazim "poluneobrazovanih" državljana Lijepe Naše izraziti svoju zabrinutost ulaskom u Europsku Uniju u kojoj nas btw "svi samo žele iskoristiti i opljačkati"??????
Pa zar zaista netko misli da će time zaustaviti ulazak u EU? Što? Da će ga odgoditi? Za koliko? Za pet? Deset godina? Zar ćemo za to vrijeme čekati da se Unija raspadne i onda se ponosno busati u prsa govoreći svima "Vidiš, vidiš? Rekli smo mi da je ta Unija bila u klincu, da to nije dobro funkcioniralo! Imali smo mi pravo što se nismo pridružili?".
Kao prvo, napredak, ovakav ili onakav se ne može zaustaviti... teško, veoma teško... može se usporiti, ali stagnacija je najgora moguća solucija, bilo što odgađati, odluku, polazak, progres... samo dovodi do novih problema.
Ova nacija zaista misli da je najpametnija? Ako smo toliko pametni poput neke Švicarske, da možemo sve sami, što smo onda toliko godina čekali?
Eto, rat je završio... zemlja se recimo oporavila od šoka, ali sve što smo znali je razgrabiti što je tko stigao i sebi u džep. Bogati su se još više obogatili a siromašni tko ih šljivi, jelda? Nek se socijala brine za njih, (Izglasat ćemo divan zakon!!! Ajmo ljudi, davat ćemo 0,50 lipa po boci pa nek nam svaki građanin bude škovacin i kopa po smeću da bi preživio) glavno da gospodin Ivo ili Ante imaju kuću na moru, kuću na otoku, stan u Zagebu, kućicu u Gorskom Kotaru, auto u garaži, auto za gospođu, auto za sina ili kćer, plaću i mirovinu osiguranu...
Tako ti ja eto odlučim i osobno odem u štedionicu u kojoj se već pet godina mučim zaštedjeti da bi si omogućila stan, (da budemo točniji, moja mama je štedjela puno više od mene!) i tamo prvo pitanje bude:
- Jeste li zaposleni? (izvinjavam se.. ne, štedjela sam tako što sam sakupljala boce... :/ )
- Da, gospođo zaposlena sam već deset godina na neodređeno.
- A kolika vam je plaća?
- Pa recimo 3000,00 kn, znate ono, tipična Hrvatska (što će reći 400,00 €, da budemo precizni minimalac je preko granice 700-800 €..)
Da bi nakon par minuta tipkanja po računaru izračun bio:
- Ali znate da za stambeni kredit morate dignuti oko 80.000,00 €, pa čak i uz učešće koje ste uštedjeli rata bi Vam (sa kamatama - nemojmo zaboraviti kamate!!!) za 15 godina bila oko 600 € mjesečno.
- A na 20 godina?
- Pa opet toliko, više manje... jer Vam je onda veća kamata. (Nemojmo nipošto zaboraviti kamate!)
Naravo, jer mlada osoba u ovoj strapametnoj državi kako bi se osamostalila mora imati nadprosječnu plaću jer te za kupnju "prve" nekretnine država i banka moraju obje dobro opljačkati da bi sve funkcioniralo!!
Čak i uz pomoć državnih subvencija (koje btw traju tek prvih par godina i koje se nakon otplaćenog kredita moraju vratiti državi!!!!!) o kojima se nešto govori nemoguće je ukoliko sam živiš na jednoj osrednjoj plaći postati vlasnik nekretnine. (Što kod nekih mladih osoba koje poznajem a žive u Italiji nije slučaj jer čak iako rade u fabrikama ili trgovinama kao najobičniji prodavači imaju mogućnosti doći do nekretnine!!)
Pustimo sada to, bez obzira... to je bio samo primjer, zna se da niti u EU ne teče med i mlijeko. Nije EU čarobni štapić kojime ćemo izlječiti sve probleme u ovoj državi. Ako počnemo od razmišljanja da trebamo sve sami da je sve crno, da je sve teško, da smo u problemima, recesiji, govnima... nazovimo to kako želimo nećemo mi nigdje, niti sami, niti sa EU!!! Ljudi moji, šutite, radite, pomažite si međusobno ali gledajte svoja posla i ne filozofirajte jer filozofija ne donosi kruh!
Imamo resurse, mora, šume, ravnice! Što tu treba biti toliko crno k'o da se nad hrvatskom nadvio oblak !? Osobno mislim da bi trebali držati jezik za zubima jer dok se vozim kroz Slavonske ravnice (zapravo čim prođem Grad Zagreb) i 90% zemlje stoji tamo neobrađeno a kad prođem granicu sa Srbijom ili ako idem na zapad i vozim se dolinom rijeke Po u Italiji ma koliko se trudila ne vidim metar kvadratni neobrađen... nemamo što prigovarati ni za ni protiv EU!
Jer stvari su onakvima kakvima si ih sami napravimo! Prigovaranje i čekanje da netko drugi riješi naše probleme je najlakše. Jeste! Teže je uzeti motiku u ruke i priznati da smo sami odgovorni što nemamo za kruh... Ako poskupljuje sami smo krivi jer nema proizvodnje, nema poljoprivrede, nema industrije!!!! Svi bi samo nešto prodavali, sjedili u uredu ili se nadali da će ih striko u Gradskoj upravi smjestiti u kakav kutak u kojemu bi obavljali tobože neobično važnu dužnost i ustvari prodavao maglu!
Shvatite više da je jedina stvar protiv koje se ljudi bune koliko sam ja svatila su u stvari pravila koje će ulaskom u EU i Hrvatska trebati poštovati. Ehheeehe... znam ja, teško je poštovati pravila ali pravila su tu da nam malo olakšaju život, daju smjernice i pomognu nam rješiti neke probleme. Što ih više kršimo i bunimo se protiv njih to će se više morati nadograđivati naš ljepi Remetinec jer varalice i lopovi zna se da završavaju iza rešetaka, prije ili kasnije!!!
Da ne zaboravim... referendum je... znači... 22.01.2012. pa dobro ajmo i to obaviti onako usput uz nedjeljnu kavu!
| < | rujan, 2014 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Srpanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (7)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Na Zemlji su potrebne sve vrste ljudi, ne možete kositar prkovati u željezo, bez obzira na to koliko ga jako udaraali, ali to ne znači da je kositar beskoristan."
Jon Snow, Game of Thrones, George R.R.Martin
A POEM FROM THE HEART:
When things go wrong as they sometimes will
When the road you're trudging seem all uphill
When the funds are low, and the debts are high
And you want to smile, but have to sigh
When care is pressing you down a bit
Rest if you must, but do not quit
Sucess is failure turned inside out
The silver tint of the clouds of doubt
And you can never tell how close you are
It may be near when it seems far
So stick to the fight when you're hardest hit
It's when things go wrong that you must not quit!
Linkovi
Crystal82 Webzone
Facebook profil